Ergospirometrija je dijagnostička procedura kojim se kontinuirano mere disanje i razmena gasova tokom testa, a istovremeno se prati i procenjuje rad srca pri opterećenju. Na taj način se se dobijaju parametri koji nam omogućavaju procenu funkcionalne sposobnosti kardiovaskularnog sistema i metabolizma. Ergospirometrija je našla primenu u brojnim granama medicine: kardiologiji, sportskoj medicini, pulmologiji, hirurgiji, psihologiji. U svim granama koristi se u svrhu prevencije, terapije i rehabilitacije.

Ergospirometrijom se meri aerobna sposobnost organizma predstavlja njegovu mogućnost da aerobnim metaboličkim procesima (oni u kojima se koristi kiseonik) stvara energiju za fizički rad. Mera aerobne sposobnosti je maksimalna potrošnja kiseonika VO2max, tj količina kisonika koja se utroši za stvaranje energije pri maksimalnom radu. VO2max je pokazatelj funkcionalne sposobnosti svih sistema koji učestvuju u prenosu kiseonika od njegovog preuzimanja iz spoljašnjeg vazduha, prenosa iz pluća u krvotok, prenos putem krvi do mišića, preuzimanje i korišćenje kisoenika u mišićima. Na aerobnu sposobnost najviše utiče sposobnost srca da pri radu različitog inteziteta, povećanjem broja otkucaja, doprema aktivnim mišićima adekvatnu količinu mišića. Funkcionalno oštećenje bilo koke karike u navedenom lancu u manjoj ili većoj meri uticaće na smanjenje aerobne sposobnosti.

Na veličinu aerobne sposobnosti u najvećoj meri utiču: 1) genske karakteristike, 2) starosna dob, 3) pol, 4) stepen fizičke aktivnosti.

Protokol po kome će se izvršiti testiranje zavisi od zdravstvenog stanja ispitanika, godišta, fizičke spremnosti i cilja testtiranja. Svi testovi su progresivni (bilo nagibom, brzinom ili kombinovano) i izvode se do subjektivnog osećaja iscrpljenosti, dostizanja maksimalne srčane frekvencije, maksimalne potrošnje kiseonika ili pojave subjektivnih ili objektivnih zdravstvenih tegoba.